Pjesnikinja i njen vitez
Mirko Kovač (Crnogorski književni list, 1. jun 2003)
|
|
Jednog dana
, negdje baš u vrijeme izlaska te knjige, sreo sam književnicu i odvezao je do kuće. Usput sam je, uljudnije nego ikad, priupitao zašto je nitkova obasula pohvalama, lažno ga i bestidno osjenčala kao stvorenje koje „odiše nekom skrivenom blagošću i pravodoljubljem”. Ona je malko oklijevala, osmijehnula se, zatreptala okicama i rekla: „Valjda će me sada ostaviti na miru.” Je li to gospa Desa skupo platila mir koji je već odavno osvojio njenu dušu i tijelo? Za kakvim je mirom još čeznula? I ko će je to ostaviti na miru nakon što je i sama uznemirila ono malo javnoga mnijenja demokratski nastrojenog? Prateći je do vrata, rekao sam: „Ako nekad nešto napišem o toj pojavi, moto će mi biti stih Desanke Maksimović: mene privlače oči nesrećnika i čela samoubica.” Naglasio sam i ponovio te riječi kao neko dublje, metafizičko poimanje te lirske dušice koja je zbunjeno stajala preda mnom i promatrala me nekako naivno, gotovo djetinjasto. Opraštajući se od nje rekao sam: „I od grešnog pjesnika može se uvijek uzeti nešto dobro!” Čini mi se da se „pjesnikinja dobrote” radosno uhvatila za tu slamku spasa, časkom se raznežila i zagrlila me. Ne znam jesam li tada podupro ono njeno specijalno čulo, ali dama sa šeširom nije kasnije cvrkutala na književničkim orgijama u čast voždovu, niti ga je više spominjala. Njen milozvučni glasić već je utihnuo, a poslednja zaliha morala potrošena je na najgori način i za najgorega. Autor knjige što ju je poetesa preporučila kao humano štivo, ispao je vinovnikom bestijalnog rata u „zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu”. I to je nesretni paradoks Desankine poetike. Ona koja je još 1945. godine napisala pjesmu Majke optužuju i stih koji glasi: „Treba vas naterati da vazdan slušate/kako osirotela deca cvile”, okrenula se protiv vlastite poezije podržavši onoga kojega majke još kunu i zbog kojega siročići još cvile.
